Biograd na Moru – Hrvatski kraljevski grad

Grad Biograd na Moru, smješten na međi Pašmanskog kanala i Ravnih kotara, pored prirodne baštine, iznimno je bogat povijesnim i kulturnim znamenitostima. Naselje koje se kroz stoljeća razvijalo na poluotoku, u kraju bogatom vodom i izvorima, s plodnim poljima u neposrednom zaleđu i sa smještajnom važnošću koja proizlazi iz kontrole morsko plovidbenoga prometa Pašmanskim kanalom, od davnina je posjedovalo pogodne uvjete za dostizanje velikoga strateškog, gospodarskog i administrativnog značaja.

Najstarija razdoblja ljudskog življenja na biogradskom području slabo su poznata i istražena. Stari grčki i rimski pisci spominju liburnsko naselje Blandona koje je bilo jedno od važnijih naselja, ali nemamo pouzdanih podataka o njegovu položaju. Poznato nam je postojanje antičke lučice i ladanjske vile na predjelu Bošana, a utvrđeno je i postojanje imanja koja su se protezala od istočnih do zapadnih predjela današnjeg Biograda.

Zlatnim dobom biogradske povijesti smatramo srednji vijek. Hrvatski grad Biograd se prvi put spominje sredinom X. stoljeća, u spisu bizantinskog cara Konstantina VII Porfirogeneta - De administrando imperio. Sjedište je starohrvatske župe Sidraga, a za vladavine Krešimira III. postaje 1018. godine hrvatskim kraljevskim gradom, odnosno, upravno-političko središte hrvatske države. Uz biogradsku prijestolnicu vežemo više hrvatskih kraljeva, a u prvom redu se ističe ime kralja Petra Krešimira IV. Za njegove vladavine uspostavljena je biogradska biskupija s katedralnom crkvom, biskupskim sjedištem, podignuti su benediktinski samostani sv. Ivana Evanđelista i sv. Tome, vjerojatno je izgrađen i kraljevski dvor, a zabilježene su povlastice i bogate nadarbine kojima vladar daruje crkvene institucije. U ispravama i drugim dokumentima koje pišu srednjovjekovni velikodostojnici i geografi ime Biograda se spominje u više desetaka varijanti, od latinskih izvedenica Alba Civitas, Alba Maris, Alba Maritima, Belgradum supra mare, Urbs regia, preko toponima Belgradon (na grčkome) do D.watah (arapski zapis).

U Biogradu je 1102. okrunjen ugarski kralj Koloman za kralja Hrvatske, s čime je potvrđeno njegovo središnje mjesto u društvenom i političkom životu tadašnje države. No tom vrhuncu je vrlo brzo došao kraj, u vidu najtragičnijeg događaja gradske povijesti, mletačkog rušenja grada 1125. godine. Smatrajući ga preprekom u ovladavanju jadranskim vodama, pod vodstvom dužda Domenica Michaelija, mletačke snage su razorile grad i protjerale njegove stanovnike. Biskup i građani su izbjegli u Šibenik, redovnice u Zadar, a redovnici-benediktinci isprva u Skradin, da bi se nedugo zatim trajno smjestili na otoku Pašmanu, podigavši samostan sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac poviše Tkona. Spomenuti samostan je u narednim stoljećima izrastao u žarište glagoljaške pismenosti u sjevernoj Dalmaciji i sjedište velikog posjeda Rogovo. Premda u ruševini, godine 1202. Biograd je poslužio kao utočište bjeguncima iz Zadra te se od tada naziva i Zaravecchia (Stari Zadar). Tijekom 13. i 14. stoljeća gradom upravljaju cetinski knezovi, vranski templari te bribirski knezovi iz roda Šubića. Vranski priorat i posjed Rogovo (poznat kao Rogovska opatija) bili su ključni čimbenici gospodarske snage biogradskog područja sve do dolaska Turaka u 16. stoljeću.

Od 1409. do 1797. pod vlašću je Venecije. Teško je postradao u mletačko turskim ratovima, kada je u dva navrata, godine 1521. i 1646., porušen i zapaljen. Obnovljeni i utvrđeni Biograd je od 1573. godine služio kao uporište kršćanskih trupa. U njemu je stolovao guvernatur hrvatskih četa (Governattore dei Croati di Zaravecchia), zapovjednik udarne postrojbe koja je imala veliku ulogu u proturskim ratovima i koja se brinula za sigurnost grada i njegova zaleđa. Uglavnom su funkciju guvernatura obnašali pripadnici ugledne biogradske obitelji Matković. Zbog ratnih stradanja koja su bila učestala na ovim prostorima Biograd se nije mogao oporaviti sve do početka 19. stoljeća kada je ponovno zadobio političku važnost kada za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji dobiva općinu.

Za vrijeme druge austrijske uprave, između 1815. i 1918. Biograd se gospodarski razvija, raščišćava od ruševina, izgrađuje, uređuje se obala, uspostavlja suvremeni brodski promet i otvara se kotarski sud. Drugim riječima, Biograd stječe obrise mediteranskog lučkog gradića. Osobit doprinos u oblikovanju urbanog karaktera pripada gradonačelniku Hubertu Borelliju, pokretaču više gospodarskih subjekata i kulturno-prosvjetnih udruženja s kraja 19. i početkom 20. stoljeća.

Kada je krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine Biograd okupirala Kraljevina Italija on ostaje pod njezinom okupacijom sve do 1923. godine, nakon čega je prema Rapalskom ugovoru predan na upravu jugoslavenskim kraljevskim vlastima. Za vrijeme tzv. Prve Jugoslavije (do 1941.) postao je kotarsko središte s obzirom da je Zadar pripao Italiji, dobio je banovinsku bolnicu, mondeni hotel Ilirija, muzej starina, vodovod i gradsku rasvjetu. Nakon 1945. godine, u socijalističkoj Jugoslaviji Biograd je opet općinsko središte, s naglaskom na turizam, obrt, trgovinu i agrarne djelatnosti. U razdoblju Domovinskog rata (1991-1995) Biograd se nalazi u neposrednoj blizini prve linije bojišta, izložen ratnim razaranjima, što u znatnoj ograničava razvojne potencijale.

Sve ove gore spomenute povijesne crtice i epizode najbolje oslikavaju stanje kroz koje je grad prolazio. Ne čudi onda činjenica što je iza ovakvih silnih, potpunih i učestalih rušenja ostalo jako malo tragova iz njegove starije i slavnije povijesti. Grad koji se u više navrata rušio, napuštao, iz njega se bježalo, nije bio u mogućnosti sačuvati svoje reprezentativne znamenitosti čija važnost znatno nadilazi lokalne okvire.

Ono malo što se je uspjelo održati do naših dana svjedoči o snazi Biograda u srednjem vijeku. Pronađeni nalazi kao i dijelovi arhitekture, te grobni prilozi većinom se nalaze i čuvaju u Zavičajnom muzeju Biograd koji je i osnovan s ciljem čuvanja, prikupljanja, istraživanja i prezentacije materijalnih ostataka biogradskoga kraja, a zasigurno najveći zamah osnivanju Zavičajnog muzeja Biograd bio je pronalazak značajnog podmorskoga arheološkoga nalazišta iz 16. stoljeća pored otočića Gnalić nedaleko Biograda.